Sendvich dileme...NE citati, samo oduzima dragocijeno vrijeme, al fakat...
Meni je tako jebeno dosadno daa cu poluditi. Poludit cu, ako nisam vec.
Na fax-u me jebu, jebem i ja njih, a ponajvise sebe.
Gladna sam ,a ne mogu nogom stupiti u kuhinju jerbo se tamo vodi nekaka rasprava o nasljedstvu u kojoj ne zelim sudjelovat. Zivo mi se jebe za to, al opet sam gladana i sad sjedim u sobi i mislim u sebi koliko sam spremna zivaca izgubiti da dobijem taj jebeni sendvich koji u firzideru ceka samo na mene.
3 sata jebenja u mozak za jedan sendvich? Jesam li dorasla situaciji?
Gladna sam, zedna sam. Hocu taj sendvich! On je moj, samo moj.
Al opet sta ako se ja tamo maestralno pojavim, otvorim frizider, a sendvicha nigdje? I to je moguce jer jedna od osoba koje sjede i raspravljaju je gospodin od 140kg za kojeg sumljam da je Crkvenkapici pojeo krusne mirvice koje je bacala da nadje put kuci dok je skakutala po sumi ne znajuci da je prati neki pedofil vuk.
Uglavnom, sto ako mi je taj zderonja pojeo sendvic? U tom slucaju cu morati praznog zeluca, ljuta i razocarna slusati ciji je komad zemlje, ko ga zasluzuje itd.....dobar je komad zemlje ali opet, nemojte mene jebat s tim....
Vratimo se na sendvich. U nedoumici sam. Velikoj. Sto ako nema sendvicha?
